UP.02.1.1.03.0150 54 + Kultura - Projektne aktivnosti

Udruga tjelesnih invalida Bjelovar provodi literarne i glazbene radionice za starije osobe s invaliditetom u okviru odobrenoga projekta: „54 + Kultura“ od strane Ministarstva kulture.

UDRUGA TJELESNIH INVALIDA BJELOVAR PROVODI LITERARNE I GLAZBENE RADIONICE ZA STARIJE OSOBE S INVALIDITETOM

Cilj projekta obuhvaća socijalno uključivanje i unaprjeđenje kvalitete života osoba s invaliditetom starijih od 54 godine kroz aktivnu participaciju u kulturno-umjetničkim aktivnostima, uključujući glazbene (zbor) i literarne radionice za članove Udruge tjelesnih invalida Bjelovar.
Radionice su namijenjene odraslim članovima Udruge tjelesnih invalida Bjelovar starosne dobi 54 i više godina života, a zamišljene su kao interaktivno druženje i razmjena iskustava, uz stručnu podršku i vodstvo. Na literarnim radionicama obrađuju se teme literarnog stvaralaštva dok glazbene radionice obuhvaćaju formiranje i uvježbavanje osnova glazbe i mješovitog zbora.
Radionice se održavaju u prostorijama Udruge tjelesnih invalida Bjelovar, Ivana Gundulića 1, Bjelovar. Predviđeno trajanje radionice je oko 90 minuta. Radionice su besplatne uz osigurano osvježenje i radne materijale.

Glazbene radionice (mješoviti zbor) održavaju se srijedom od 17:00 do 19:00 sati u prostorijama Udruge, Gundulićeva 1 pod stručnim vodstvom gospodina Gorana Krune Kukolja.
Literarne radionice održavaju se četvrtkom od 14:00 do 16:00 sati u prostorijama Udruge, Gundulićeva 1 pod stručnim vodstvom gđe Đurđe Vučetić.
POZIVAMO ČLANOVE DA SE PRIDRUŽE RADIONICAMA!

Neki od literarnih radova sudionika:
S J E Ć A NJ E N A F R E U
Ostalo mi je samo sjećanje na nju....Sjećanje na moju dragu, odanu i uvijek radosnu prijateljicu!

Često bi svraćala k meni i pravila mi društvo. Kad bih boravila u vrtu, bila bi sa mnom. Kad bih ušla u kuću, i ona bi bila tu. Nekad je radije ostajala vani i strpljivo me čekala, ali – bila je tu!

Često smo pričale. Doduše, pričala bih ja, a ona je strpljivo slušala. Sve što je kazano – ostalo je samo među nama!

Dolazila bi ona i kad bi mi u gostima bila unučad. Kao što ih i ja volim i radujem se svakom njihovom posjetu, tako im se i Frea radovala i družila se s njima. Skakutali bi oni oko kuće, trčali za loptom, jurili na romobilima, biciklima...., a i Frea je uvijek bila tu. Tu negdje, njima za petama....

Moja mlađa unučica priupitala me jednom, bi li Frea mogla biti i njezina prijateljica. Moj je odgovor bio potvrdan:

„Emy, ako pružiš ljubav, ljubav će ti se vratiti! Ako ti budeš voljela Freu, i Frea će voljeti tebe!“
Voljela je Emy Freu kao da je njezina. Kad bi s Ilyi i Viggom došla u Bjelovar, uvijek bi pitala za nju. Emy je voljela Freu, a Frea malu Emy. Našao bi se i poneki slastan zalogaj za Freu. Emy bi joj prišla i s dlana pružila zalogaj, a brinula je da se i u zdjelici uvijek nađe i svježa voda. Često ju je milovala po glavi i leđima. To se Frei dopadalo i godilo joj.

I Ily je voljela Freu, ali je se pomalo i bojala. U ranom je djetinjstvu, u Zagrebu, u parku imala neugodan susret s nekim psom. Otada s nelagodom prilazi i k Frei. Trudi se i iz daljine joj ostavi nešto hrane u zdjelici. Freu je i milovala, ali samo u mojoj nazočnosti.

Viggo se, nažalost, nije imao priliku družiti s Freom. On je maleni dječak koji je prohodao kad Frea više nije bila tu. Ali Tamas, Janos i Pa često su se igrali s Freom, brinuli se da baka uz kosti odvoji i poneki komadić za njihovu prijateljicu Freu.

Naše dvorište i okućnica nisu ograđeni pa k nama osim Free, mješanke – crne labradorice, zna svratiti i Lola – zlatna retriverica.  Ona je mladi pas i često mi u vrtu svojim velikim šapama izgazi tek zasijane gredice. To me ljuti, ali – pomoći nema! Ona to čini u rane jutarnje sate kad ju vlasnica pusti u šetnju....

U susjedstvu ima i mačaka. Đuro, koji je u stvari siva, tigrasta ženka, a moji su joj unuci nadjenuli to ime dok je još bila malo mače, često dolazi u vizite! Švrćo, krzna čisto bijele boje, ne zaostaje za njom. On je mladi mužjak kojega su prošle veljače stari mačori poprilično istukli. Vidao je rane do kasne jeseni.  Još uvijek šepa na jednu nogu. Kako je život okrutan, a sazrijevanje bolno! Kažu da se mužjaci ne vole maziti. Onda je naš susjed Švrćo neobičan mačak: Kad ugleda moju unučad, prilazi, okreće se na leđa, diže doge i čeka da ga oni maze, češkaju, miluju… Veoma je umiljat, Viggo ga je mazio, bolje reći „mijesio“, a Švrćo je sve to stoički podnosio. Česti su gosti još i dvije mačke kojima ne znam imena.

Neki su dan sve četiri sjedile uz krušnu peć. Sjedile su mirno i sunčale se, a još jesenas su se naganjale i mislim da baš nisu bile u dobrim odnosima. Porasle su i valjda su sklopile primirje jer su shvatile da su u moje dvorište dobrodošle iako me i one znaju rasrditi!

Kao prave, uredne mačke vole svoj izmet zakopati - već znadete gdje! Pa naravno, u svježe prekopane, razrahljene i netom zasijane gredice. Frea ih je ponekad znala pojuriti jer su svraćale i do njezine zdjelice s hranom pa se gostile. Nisu uvažavale ni to što je na zdjelici bio naslikan – pas!

Kad nije bilo ni Free ni mačaka, do zdjelice bi svratile, ali samo nakratko, na brzinu – sjenice. Skupljale bi mrvice ili sjemenke koje bi popadale iz hranilišta na stablu višnje. Sjenice i crvendaći morali su biti vrlo pažljivi i brzi da ih ne bi ugrabila koja maca. Mislim da su do sada u tome te drage i cvrkutave ptičice bile veoma uspješne. Još nikada nisam zatekla hrpicu raščerupanog perja kao dokaz mačje gozbe.

Svi su tu – svraćaju, dolaze, odlaze. Frea više ne dolazi. Jedne večeri vlasnik ju je poveo sa sobom u šetnju. Već je drijemala. Poveo ju je da njemu pravi društvo, ali s nije vratio s njom! U ruci mu je ostao samo povodac! Nepažljivi i prebrzi vozač autom je udario Freu i usmrtio je. Otišao je, a da se nije ni osvrnuo, a kamoli stao....

Svi smo bili tužni. Svima nam nedostaje taj dragi, stari, dobri pas.

Više mi na druženje ne svraća moja vjerna prijateljica. Nema više razgovora, grebanja po vratima podruma s najavom da je tu. Ostale su samo ogrebotine.

Ostalo je samo sjećanje na Freu....

Nada Vranko-Nagy

N E O B I Č N E G A M A Š E

Prva je nedjelja u mjesecu. To je dan kada bjelovarski planinari u 9.30 kreću iz šume Lug put Planinarskog doma na Bilogori (200-250 NV). Kamenitovac – Planinarski dom kojim upravlja HPD Bilogora Bjelovar tada živne od žagora i razdraganih razgovora planinarki i planinara koji su netom stigli, svi redom malo zadihani.

Staza kojom se krećemo mjeri oko 2 sata hoda i polagano se penje od 135 bjelovarskih metara NV do kamenitovačkih 242 m. Da bi se krenulo prepješačiti tih 9 km, potrebno je obuti prikladnu obuću i obući prikladnu odjeću. Te prve nedjelje ovoga siječnja, prve nedjelje ove dvijetisućedevetnaeste godine, zatekla sam se u još uvijek stalno nenastanjenoj kući. Petnaestak dana prije isteka dvijetisućeosamnaeste u njoj je vrvio život: cika, vika, žamor, trka, padanje, ustajanje.... dvorište, dnevni boravak....gomila cipela....narančastocrveni plamičci iz kaminske peći unijeli su veselje i toplinu u kuću koja samuje veći dio godine. Sve je opet utihnulo kad su svi moji krenuli na skijanje!

Tiho je bilo i toga jutra. Tu sam noć mirno spavala. Pred jutro me san prevario: planinari su već bili krenuli kad sam se probudila! No, nisam odustala od pohoda na Kamenitovac! Morala sam improvizirati: Umjesto planinarskih teleskopskih štapova poslužit će deblji ljeskov prut o koji moj muž vješa kobasice. Tu su istare, još uvijek dobre, stare planinarske, kožne cipele. Premazala sam ih mašću i ulaštila jer mi je zaštitna krema za cipele u stanu u Preradovićevoj...Planinarske su čarape ovdje. Obući ću sinovljevu debelu, pamučnu majicu. Rukave ću morati dvaput presavinuti, bit će dobra. Prirodna je tkanina, tijelo će moći disati. I jakna je ovdje – umjesto kratke – duga. Tu su i rukavice, a francuska kapa od filca grijat će mi glavu.

No, vani je snijeg! Tko zna ima li zapuha i koja je visina sniježnog pokrivača na bilogorskoj stazi!? Nema mojih gamaša!!! One su na četvrtom katu ustanu na bjelovarskom Korzu! Nije nimalo ugodno kad u cipelu upadne snijeg i otopi se… Što ću sad???? Imam rješenje: U podrumu su stare dokoljenke. Na stopalicama tih termo dokoljenki malo nedostaje da probiju prsti i pete jer izbliza često gledaju unutrašnjost čizama za vrt! Žrtvovat ću njih! Uzela sam škare i ukoso prerezala stopalice! Navukla sam i h naopačke preko nogavica hlača. Bile su mucaste, šarene sa sivo-lilastim uzorkom. Probušila sam na prednjem dijelu rupice i kada sam obula cipele, navukla sam moje nove, unikatne gamaše preko njih! Uzicom, koju sam provukla kroz probušene rupice, pričvrstila sam ih za vezice na samom vrhu planinarskih cipela.

Ranac sam opskrbila limunadom, suhim kolačićima, čvarcima itlačenicom, kruhom i glavicom crvenog luka. Jedanaest je sati i – već sam spremna! Planinari su sigurno u zadnjoj šumi… No, stići ću ja njih!
Susjed Ivo autom me odvezao do Romske kuće koja me podsjetila na Javorkine prekrasne stihove pjesme o Romima Lovarima! Na kraju asfaltirane ceste skrećem desno, u šumu. Neki čovjek motorkom ruši starije stablo. Stajem, pozdravljam zaželjevši svako dobro u Novoj i pitam jesu li ovuda prošli planinari. Odgovor je – negativan! Nastavljam dalje, lijevo, spuštam se po snijegu, lagano se kližem. Gamaše onemogućavaju snijegu da uđe u cipele. Prelazim potok preko drvene brvi. U snijegu su vidljivi tragovi – planinari su već prošli!
Opet duži uspon i - evo vidika: Oranice i livade pod bijelim, sniježnim pokrivačem. Vikendice na vrh brijega govore mi da do Doma nije još daleko! Zastajem. Uzimam mobilni telefon i ovjekovječujem sebe i zimsku idilu i šaljem je u Austriju! Neka vide djeca i unuci da i kod nas ima snijega i da i baka uživa ub zimskim radostima!

Malo zapuhana stižem do Planinarskog doma. Na ulazu me dočekaju drveni kipovi planinara oblikovani motornom pilom. Ulazim!Ugledavši me, moji prijatelji planinari srdačno me pozdravljaju i raduju se što sam iove godine s njima. Zaželjeli smo si zdravlje, sreći i još mnogo planinarskih druženja…

Ispraznila sam ranac. Malo smo prezalogajili, malo popričali. Polako se spremili i razdragani pješice krenuli našom stazom u Bjelovar.
Hodamo, čavrljamo. Pitaju me gdje sam nabavila gamaše.
„Baš su simpa!“ – kažu.

A ja, ponosna na svoj jutarnji uradak, veselo poskakujem od jedne do druge skupine i započinjem neku novu priču....

Nada Vranko-Nagy

M O D R A H A LJ I N A

Odjenuta u svoju ljetnu
modru haljinu
jedrim gradom.

Lovim vjetar da mi
zategne sklisku tkaninu
preko bokova.

Od mora koje je od mene
udaljeno godinama i kilometrima
ćutim samo tu mekoću maestrala.

Ne mogu se više sjetiti,
ne mogu više osjetiti
radost prepuštanja
zapjenjenim morskim valovima.

Utonula su u meni
sva ona gibanja vode,
izmjena morskih struja i
i znatiželjno ispipavanje
morskog žala, prstima.

Ostaje samo osjet lahora
po ogoljenom vratu
i modra svilena haljina
što me grli umjesto mora.
Anita Franjević

T U G U J E M

Tugujem zbog onih
kojih više nema.
Zbog svih prošlih dana
kad bili su tu.
Rad’ ponekih dragih
što vratit se mogu,
usudim se nadat’,
tek katkad u snu.
Zbog ljubavi, čežnji,
zbog sanja, zbog smijeha,
zabluda i težnji,
nevinosti, grijeha.
Tugujem za onim
metežom zanosnim,
za proljetnim danom
bezbrižnosti sjajne.
Za mladošću ranom,
kad skrite su želje
duboko u srcu
spavale k’o tajne…
Anita Franjević

S P L I T S K I S E N T I M E N T I

Split me je obilježio
svojim kalama, plažama i zvonicima.
Kad kažem: Split! – mislim na Grgurov palac,
crnu sfingu na Peristilu
ili Pazar krcat verdurom!

Split koji živi u meni
odzvanja rečenicom:
„Zdravi i veseli bili!“,
vonjem friškine na Matejušci
i garifula na bakinoj ponistri.

Split su cvrčci koji me prate
dok se po jarkome suncu
vraćam s kupanja na Firulama.
Split su bobići, krokanti, kroštule,
slasne rožade i paradižoti.

Skupljam prijatelje po Fejsu
koji kažu: „Split je moj!
Splitu se zavjetujem
i nikada, baš nikada
neću ga prestati voljeti!“

Split je onaj bolji dio mene,
začahuren u mašti,
kao obećana zemlja
kojoj bježim iz svakodnevice
da me krijepi i spasi....

Javorka Pangerčić
Bjelovar, 14.3.2019.

S I M B I O Z A

Utisnula sam ti dušu u dlan
i poput vitica grahorica
obavijam ti se oko prstiju.
I gle, već sam bršljan
tvog tamnozelenog kaputa.
U svilenim vlasima svjetlucam
bisernim sjajem imelinih bobica.
Ja sam i ona meka papučica
satkana od smaragdne mahovine.

Obukla sam te u zeleno.
Odjenula sam te sobom.

Sraslo korijenje naših bića
nitko više ne može razdvojiti!

Javorka Pangerčić

M U Z I Č K A P R A T NJ A

Spremale smo recital, Anita i ja, pod nazivom „Žene od cvijeća i mirisa“. Anita će izložiti svoje slike u kojima dominiraju cvjetni motivi, a ja ću recitirati pjesme o cvijeću. Kako je i moja prijateljica počela pisati pjesme, nježne i lirske, i ona će pročitati nekoliko svojih pjesama. Osmišljavale smo svoj recital, PROJEKT, kako smo ga nas dvije nazvale, u prostoru poznate bjelovarske slastičarnice. Odabir slika na zidovima, pjesme koje će biti predstavljene na recitalu zaokupljale su našu pažnju tjednima. No, da bi ugođaj tako važne večeri u našim životima bio potpun, trebala nam je – gitara! Netko tko bi prebirao po strunama i načinio prijelaz od jednog do drugog seta pjesama. Da, to bi bilo to: slike, stihovi, glazba!

I – krenusmo nas dvije u potragu za muzičkom pratnjom! Sve važne stvari u Bjelovaru rješavaju se – na placu! Tako i ja, pričajući prijateljici koja tamo radi, o ideji za muzičku podlogu našem recitalu, saznajem da ima kćerku koja svira gitaru i lijepo pjeva. Kaže da će razgovarati s njom da nam se pridruži. Kćerka pristaje, ja dobivam broj mobitela da se dogovorim jer mlada je umjetnica počela raditi u Zagrebu… Čujemo se, i gle – na našem će recitalu nastupiti - DUET! Ženski i muški vokal uz pratnju gitare! Prekrasno!

Štampaju se plakati, a na njima se najavljuje i glazbeni ugođaj dueta! Isto se obznanjuje i na internetskim stranicama!
Sve pripreme teku u najboljem redu. Kad – pet-šest dana prije tog svečanog događaja saznajem da moja mlada gitaristica ne može dobiti slobodan taj ponedjeljak uvečer i od njihovog nastupa- NIŠTA!
Pitam prijateljicu iz suvenirnice ima li ona koga poznatoga tko bi nam mogao svirati. Da, ima! Čovjek ima široki repertoar, svira gitaru i usnu harmoniku i sigurno ću biti zadovoljna njime. Dobijem broj mobitela i obavljam razgovor. Čovjek je zainteresiran, brzo nalazimo zajednički jezik sve dok ne spomenem da će se recital održati u – slastičarnici! NE, on tamo neće ići! Razišao se i posvađao s vlasnikom prije desetak godina i ni na kraj pameti mu nije da svira u tom prostoru. Drugdje da, ali tamo – NI ZA ŽIVU GLAVU!!!!

Opet smo na početku. Bez muzike. Razmišljamo koga bismo mogle pozvati. Opet se sjetim placa i druge mame koja tamo radi. Sin joj je profesor gitare i radi u Glazbenoj školi u gradiću blizu Bjelovara. Odlično! Pravi glazbenik! Ne treba nam vokal, samo nježno prebiranje po strunama. Mami ostavljam broj telefona i tijekom dana sin se javlja. Već dugo nije javno nastupao, ne osjeća se spremnim i ne bi želio samo tako nastupati. Sva moja nastojanja da ne tražimo vrhunsku glazbenu izvedbu ostaju bez uspjeha i opet smo – bez glazbe!

Već je i petak, recital je u ponedjeljak, a mi gitare još uvijek nemamo. U međuvremenu mi se pokvario mobitel pa ne mogu komunicirati s Anitom. Mogu putem fiksnog, ali ne onako, operativno kao mobitelom… Toga petka odlazim u kupovinu u Konzum i tamo na ulici nailazim na uličnog svirača. Pjeva i svira na gitari. To je čovjek koji nam treba! Čekam da završi pjesmu i dogovorim s njim nastup za ponedjeljak. Ne stanuje u Bjelovaru već u mjestu udaljenom tridesetak kilometara. Dogovaram tri pjesme, honorar, vrijeme kad treba doći, mjesto .... i – TO JE TO!!!! Konačno imamo muzičku pratnju! Imamo svirača!
Sretna, iz ureda zovem Anitu i sve joj ispričam. Kad – ona je bila u Glazbenoj školi, razgovarala s učenikom koji svira gitaru, obavila razgovor s ravnateljicom škole i još samo treba pristanak roditelja…
Što sad?! Kako otkazati onom uličnom sviraču kad onako, u žurbi i uzbuđenju, nisam uzela ni ono najosnovnije – broj telefona, adresu… Barem ime i prezime. Ništa! A kako otkazati učeniku kojemu će to biti prvi javni nastup?

Pokušavamo nešto pametno smisliti i na koncu donosimo zaključak:
Neka nastupe obojica! Malo jedan, malo drugi!

Bliži se večer našeg nastupa. Lijepo obučene, pomalo uzbuđene, dočekujemo goste recitala. Sve ih je više i više. Dolazi i mladi glazbenik s gitarom u futroli u pratnji svoga profesora. Pogledavamo se i očekujemo i onog drugog svirača. Nema ga.

I prije nego što izgovorene riječi naših pjesama zagrle ljude i svaki kutak ovog lijepog prostora, mladi čovjek, dječak-glazbenik prebire po gitari dok nas glazba uvodi u čarobni svijet onostranog....

Javorka Pangerčić

P R O LJ E Ć E J E V R I J E M E P J E S N I K A

Lako je pjesnicima u proljeće.
Vizure su im pune jasnih boja
malenih cvjetova, vjesnika nadolazećeg.
Tko će prvi obznaniti se suncu?
Visibabe, šafrani, jaglaci ili šumarice?
Razmilit će se pjesnici livadama,
pridružiti se pčelama i bumbarima,
zavodljivo poigravati se s leptirima,
šuškati među travama s mravima…

Pjesnici će se opijati mirisima zumbula,
pjevati u rano jutro sa ševama,
grliti se s mladicama breza i javora,
razgolititi se pred plavetnilom svoda.
Krv će njihova strujati poput sokova
što nadiru iz uspavanih dubina.

Pjesnici žude za ljepotom koja dolazi.
Nisu i ne mogu biti ravnodušni.
Ja sam pjesnik, i ti si pjesnik.
Toliko puno pjesnika oko nas.
Proljeće nas je probudilo, ujedinilo
da ispjevamo himnu njegovu dolasku.
Eheeej, proljeće! Tu smo! Dobrodošlo! 
Javorka Pangerčić

P E Ć U I Z L O G U - P O G L E D U R A T N U
P R O Š L O S T

Izvela sam majku u poslijepodnevnu šetnju našim malim parkom. Prelazak preko zebre nije jednostavan, a osobito radnim danom oko 15 sati. Ako ste, uz to, nešto stariji i sporiji, prelazak iziskuje malo više vremena, sve dok se neki dobri vozač ne smiluje i propusti vas....
Šetamo parkom na Radićevom trgu. Snijeg se otopio. Na travi zaostali krtičnjaci i bezbroj malih nakupina zemlje koju su za sobom ostavile vrijedne gujavice. Poneka glavica malih tratinčica izviruje iz trave.
Prošla je Nova. Nema svjetlećih ukrasa. Nema ni šuštavog lišća na granama. Stoljetna stabla crvene bukve, platana, javora i lipa pružaju ogoljele grane k nebu. Ima među stablima i naših vršnjaka, a ima i sasvim novih stanovnika koji pomlađuju park.

Tišinu pokatkad remeti škripa osušenih grana platana. Jato razigranih sjenica cvrkuće na staroj lipi koja je prije nekoliko mjeseci opijala mirisom svojih ljekovitih cvjetova.
Sunce se polako spušta i zapada iza oronulih, no i dalje prekrasnih, starih vila na rubu parka.

Vraćamo se. Majka se malo umorila. Sjedamo na drvenu klupu da odmorimo stare noge. Ubrzo ustajemo. Hladno je i krećemo dalje.
Jato golubova uz lepet krila u luku se spušta na krov obližnje zgrade. Često su tu na livadi ili krovu. Neki ih čovjek hrani suhim komadima kruha ili zlatnim zrnjem kukuruza.
Prelazimo zebru kod velikog rotora. Tek što smo skrenule u Nazorovu, pogled mi zastaje na izlogu… Što je ovo? Tu je bila, čini mi se, mala trgovina naših pčelara. Sad je u izlogu lutka u staroj vojničkoj odori!
Zastajemo. U desnom uglu izloga pogled mi privlači stara, zahrđala, limena peć… Govorim majci da sam u takvoj peći i ja ložila vatru kad sam tijekom rata boravila na Velebitu!

Kad – gle čuda! U lijevom uglu izloga, pri dnu, tekst koji kaže da je to peć s Velebita, s lokacije Dušica! Spuštena je prije 18 godina s planine, a spuštali su je na improviziranim drvenim nosilima na svojim rukama bjelovarski veterani. Dovezena je u Bjelovar i evo je sad tu, preda mnom!

„Mama, pa to je naša peć! Peć u kojoj smo na Dušicama tijekom Domovinskog rata vatru ložili sirovim, bukovim drvima dok je vani bio debeli snijeg! Snijeg koji je visinom premašio visinu moga struka!“
U času naviru sjećanja, kao da je jučer bilo: Hladan vjetar neumoljivo fijuče i nosi snježne pahulje tako guste da zasljepljuju.... Snijeg je zapao iznenada. Drva u baraci su pri kraju. Šaljemo muški dio „KAME“ (Kirurško-anesteziološka mobilna ekipa) da donesu drva.  Donijeli bi oni kad bi znali otkuda. Snijeg je zameo naš ogrijev. No, zahvaljujući ženskom dijelu naše ekipe koja je prije nevremena obilazila okoliš barake u potrazi za suharcima, pronašli smo hrpu ispiljenih bukovih grana zatrpanu debelim snijegom. Ispilili su ih pripadnici Omega ili neke druge specijalne postrojbe koja je tu držala crtu razgraničenja s neprijateljem… Promrzlim rukama iskopali smo zaleđene komade drva. Hladnoća nam je štipala, a snježne pahulje brijale naše gole, crvene obraze i promrzle nosove. Nosnice su se pri udisaju lijepile, znači da se temperatura spustila sigurno ispod -10 stupnjeva Celzijusa, a možda i više!

Žurimo. Treba se što prije maknuti s vjetra u našu baraku, baraku sklepanu od grubo izrađenih dasaka. U početku je baraka služila kao sklonište za planinske konje koji su iz podnožja planine na svojim samarima na položaje nosili naoružanje i ostalu logistiku. Vjerno su služili specijalnim jedinicama. Dolaskom helikoptera konji su ostali pasti na nižim pašnjacima, a baraka je pripala vezistima i KAMAMA. Drveni zidovi barake koja je kao sojenica postavljena na podrezanim bukvama, propuštali su sunčeve zrake u tamnu unutrašnjost barake kad nas je ono s neba obasjavalo. Još su se bolje mogli osjetiti vjetar i hladnoća koji su kroz pukotine prodirali i zavlačili se u kose, u tijela sklupčana u vrećama za spavanje na zajedničkom drvenom ležaju. Stiskali smo se jedni uz druge – što od hladnoće, što zbog skućenog prostora i tako čekali da prođe još jedna noć. Noć neizvjesnosti, iščekivanja, strahovanja.... Hoće li nas neprijatelj možda ove noći napasti? Bili smo na prvoj crti! Sve je moguće....

Pred jutro umor i san prevladali su i prevarili nas. Probudila nas je hladnoća – vatra se ugasila! U limenoj peći ona ne gori dugo. Ako ne dodaš novo drvo na vrijeme, ona se gasi. Moramo naložiti novu vatru. Kolike smo vatre upalili? Koliko smo sirovih cjepanica stavili u tu našu limenu peć? Tko to zna? Može li vatra plakati? Mislim da može. Vidjela sam suze koje su kapale iz sirovog, zapaljenog bukovog drveta, drveta koje nas grije, a ipak – plače! Kad bi se rasplamsalo punim plamenom, grijalo nam je tijela i duše!

Tu smo, nebu pod oblacima, daleko od voljenih, daleko od dječice, bračnih drugova, roditelja, daleko od prvih ljubavi… Sve okolo hladno, hladno i oko srca. Trebala nam je toplina, toplina u duši. Pružila nam ju je vatra, plamen u limenoj peći. Grijala je promrzle ruke, promrzle duše…

U peći smo na žeravici i plamenu kuhali kavu, čaj… Pitate se – u čemu? U džezvama, u limenim džezvama. U limenoj peći. Odakle nam? Nekoliko sam ih i sama napravila od limenki. Najbolje su bile one od kompota. Kompot bismo pojeli, a od dopola otvoreni poklopac savinula bih oko komada drveta ili daščice i pričvrstila ih s dva čavlića. I – džezva je gotova! Naliješ vodu i s njom na plamen, na žeravicu…

Mislim da su to bile najbolje kave i najbolji čajevi popijeni ikada u životu, popijeni iz naših limenih džezvi, skuhanih u našoj limenoj peći, kave i čajevi s okusom dima i sivog pepela, popijeni na 1300 m nadmorske visine. Gdje toga još ima?! Ne znam, ali znam da je bilo od 1993. – 1995. na Velebitu, na Dušicama, na prvoj crti....
Nada Vranko-Nagy