Događaji
Udruga tjelesnih invalida Bjelovar provodi literarne i glazbene radionice za starije osobe s invaliditetom u okviru odobrenoga projekta: „54 + Kultura“ od strane Ministarstva kulture.
Radionice su namijenjene odraslim članovima Udruge tjelesnih invalida Bjelovar starosne dobi 54 i više godina života, a zamišljene su kao interaktivno druženje i razmjena iskustava, uz stručnu podršku i vodstvo. Na literarnim radionicama obrađuju se teme literarnog stvaralaštva dok glazbene radionice obuhvaćaju formiranje i uvježbavanje osnova glazbe i mješovitog zbora.
Radionice se održavaju u prostorijama Udruge tjelesnih invalida Bjelovar, Ivana Gundulića 1, Bjelovar. Predviđeno trajanje radionice je oko 90 minuta. Radionice su besplatne uz osigurano osvježenje i radne materijale.
Glazbene radionice (mješoviti zbor) održavaju se srijedom od 17:00 do 19:00 sati u prostorijama Udruge, Gundulićeva 1 pod stručnim vodstvom gospodina Gorana Krune Kukolja.
Literarne radionice održavaju se četvrtkom od 14:00 do 16:00 sati u prostorijama Udruge, Gundulićeva 1 pod stručnim vodstvom gđe Đurđe Vučetić.
POZIVAMO ČLANOVE DA SE PRIDRUŽE RADIONICAMA!
Neki od literarnih radova sudionika nastalih na radionicama:
U sklopu projekta 54+ kultura Udruga tjelesnih invalida Bjelovar uspjela je okupiti zainteresirane za literarnu grupu i rad u njoj.
Uistinu se radi o grupi 60++, ali to ne znači da se sudionici osjećaju prestarima za liriku, epiku i – dramu!
Već na prvim sastancima otkrivamo među sobom prave pjesnikinje!
Grupa je šarolika, ali puna želja i volje da zajedničkim snagama provede jednogodišnji projekt do samog kraja.
Radujemo se predstojećim druženjima , diskusijama, kazališnim predstavama i putovanjima....
Nada Vranko-Nagy
Pričala mi je prijateljica iz Zagreba kako pohađa tečaj kreativnog pisanja. Već drugu godinu zaredom sastaje se ista grupa ljudi i pod stručnim vodstvom poznate književnice uče, razgovaraju, dijele razmišljenja, oblikuju svatko svoj roman… Prethodno su im na puno književnih primjera objašnjene finese dobrog zapleta, umetanja sporednih likova, naglih preokreta u radnji i još mnogo toga… Takvi se satovi plaćaju, a polaznici su sve koherentnija grupa koja se dobro poznaje i zna što od kojeg sudionika može očekivati.
Slušala sam je sa zavišću i mislila: Eh, kad bi barem u Bjelovaru postojalo takvo nešto! No, ničeg sličnog nije bilo na vidiku!
Prije nekoliko godina okupljali smo se u okviru Matice hrvatske, Ogranak u Bjelovaru, ali je i to polako zamrlo. Postojale su i večeri poezije u kafiću „Katarina“, a unazad dvije-tri godine ni toga više nema…
Kad sam se ovoga ljeta učlanila u Udrugu tjelesnih invalida Bjelovar, učinila sam to najviše iz razloga kako bih na zajedničkim izletima mogla fotografirati.
Pred kraj ljeta stigao je mail iz Udruge kojim s epozivaju zainteresirani da se uključe u rad glazbene ili literarne radionice.
To je bilo ono što mi je trebalo: Literarna radionica! Mjesto gdje ću naći ljude sličnog afiniteta s kojima ću moći razmjenjivati mišljenja o pročitanim ili zadanim knjigama, gdje ću dobiti poduku iz književnog jezika, gdje ću imati priliku napisati nešto na zadanu temu i zatim je zajedno prodiskutirati s ostalim polaznicima.
Prva dva sastanka naše radionice protekla su u ležernom tonu, upoznavajući se. Još uvijek ne znam je li to konačan broj sudionika ili će nam se još netko pridružiti. Voljela bih!
Uvjeti rada su odlični. Imamo zasebnu prostoriju, dobili smo pisaći pribor. Stručne suradnice u Udruzi vrlo su susretljive, a nadam se da ću od voditeljice dosta toga naučiti.
Za početak bih voljela znati nešto o svakom sudioniku: zašto je pristupio, je li se okušao u pisanju, što piše, koliko dugo i je li do sada nešto objavljivao.
Kad vidimo kakvi su nam potencijali, bilo bi dobro napraviti okvirni plan rada po mjesecima da znamo što nas čeka jer će radionica trajati godinu dana pa da i sami pomalo kreiramo ono što želimo postići ovim druženjem.
Malo nas je… Radionica mora biti zanimljiva, kreativna i stimulativna da bi se održala tenzija tijekom cijele godine.
Trebamo znati postoje li mogućnosti da se naši uradci objave, samostalno ili grupno, mogu li se uradci tiskati kao zbornik ili pojedinačno....
Imamo lijep prostor, stručno vodstvo, primjeren termin, nema materijalnih izdvajanja, a zgode se i kolači....pa tko ne bi poželio takvu radionicu???
Javorka Pangerčić
Kuća, kakve su u to vrijeme bile – „u ključ“! „U ključu“, prema dvorištu, štaglju i ogradi s vrtom, na koji se nastavljala okućnica, nalazilo se predsoblje iz kojega se ulazilo u sobe: dvije do puta i u kuhinju na koju se nastavljala komora i ulaz na tavan. Podrumi se nisu gradili jer je teren na Rašću vodoliježan pa su se krumpir i repa , umjesto spremanja u podrum, trapili u trapove u kojima su preko zime bili zaštićeni od smrzavanja. Kuće „u ključ“ bile su u modi oko 1964. godine pa nadalje…
Kod Majerićevih je u kuhinji dominirala kuma Manda, Bosanka. Patila je od krončne glavobolje te je često kao lokalnu anesteziju nosila povezani, vlažni ručnik oko glave… Poslije dobre zabave DVD-a Gudovac pola je Rašća nosilo poveze oko glave, a Matek Makarov, preko puta Doma zabijao je u plot nove „štaketle“. Nekako prije jutra potukli se Gudovčani i Korijenčani i dohvatili što im je prvo palo pod ruke…
U prvoj sobi kum Joža Majerić naložio je „piljevinku“. Bila je rana zima, početak mjeseca studenoga. Noći su bile hladne, minus 10 stupnjeva, a društvo se najavilo da će doći na „ajnc“…
Išli smo kako tko: Dragan, mlađi sin kuma Jože i kume Mande, u 8. razred osnovne škole, stariji – Ivica, radio je kod Šingerbergera u gradu. Nije mu išla škola pa se poslije završetka osmoljetke zaposlio, Zvonko u Gimnaziju, ja u 1. razred Tehničke škole, a Vlado Hudić i Zdravko Oreški ostali su na selu. Jedna grupa nas školaraca išla je u škole u Bjelovar poslije podne. Već je vozio autobus pa smo u grad putovali onim s polaskom s gudovačkog križanja u 13.00, a iz škole se vraćali u 19.15, ali samo do Mate, do križanja gudovačke ceste i ceste za Veliko Korenovo i Nartu. Do Rašća ili Marofa, zaseoka ili ulica Gudovca, do naših kuća, bilo je još četiri-pet kilometara za pješačenje…
Oko 19.30 autobus je stao kod Mate. Izašli smo iz toplog autobusa u hladnu, maglenu noć i uputili se svojim kućama. Hladan zrak zasićen maglom presjekao nas je, osjećali smo kako nam se para pri izlasku iz nosa – ledi!
Na Rašću je bio mekani put, zimi – blato doslovce do koljena, a na nogostupu koji se redovito godišnje uređivao – nešto manje. Od Frtalića do Majerića je oko 500 metara.
Šljapkali smo intuitivno uz Frtalićevu živicu po polusmrznutom gustom blatu. Školske torbe na remenu šivaču klatile se po guzicama, blato je špricalo na sve strane!
Prozor na sobi Majerićeve kuće bio je osvjetljen, znak da će se večeras, a možda i noćas „anjcati“. Za provjeru, napravili smo „ciganjsku lotru“ pa je Dragan izreferirao: „Miljek Sitar, Hudić, Ratković, moj stari i… E, ovoga ne poznam! Čini mi se da je to onaj od Dalmatinke, došao je iz Njemačke. Valjda je on...Dečki, idemo i mi baciti jednu!“
Ušli smo u predsoblje, bacili torbe uza zid, skinuli kapute, kape, vunene rukavice i šalove i sve nabacali na stolić u kutu. Trljali smo dlanove i uši, stepali po betonskom podu… E, ovdje se već da, toplo je!
„Gamad jedna, gdje ste do te dobe? Pusta’ije, nikad od vas poštenih ljudi, kradete Bogu dane!“ – dočekala nas je kuma Manda na svoj osebujni način i sa šalicom vrućeg, lipovog čaja s malo rakije. Skutrili smo se svak sa svojom šalicom blagotvornoga napitka i za tili su se čas uha upalila, obrazi zarumenjeli, postali smo rječiti – počela je zafrkancija:
„Zvonko, vidjeli smo te, nemoj mislit’ da nismo! Kod groblja si šlatao Ankicu!“
„Nije istina! Pomagao sam joj da prijeđe preko grabe na drugu stranu ceste.“
„Ha, a što ti je ruka radila pod njenim kaputom?“
„Lažeš!Pizda ti materina, razbit ću ti nos!“
„Kaj je, jebivjetri?! Mir! Tam’ imate stol, zemite si panj pod guzicu i da vas nismo čuli!“ – zagrmio je kum Joža Majerić, Zagorac, otvorivši vrata sobe u kojoj je ekipa već počela „anjcati“…
Tomislav Novosel
Poput boca na tekućoj vrpci kreću se uredno dani, jedan za drugim. Ljeto je prošlo k’o „San ivanjske noći“ i pred nama se otvara nova jesen.
Kroz prozor gledam ocvali ružičnjak u susjednom vrtu. I drveće mijenja ruho. Svježa zelena boja lišća prelazi u žuto-smeđu koja će na kraju prije opadanja postati skarletna.
Razmišljam: Nema više posjeta mojoj „kolibi na kraju puta“ kako nazivam kućicu smještenu nekih dvanaestak kilometara od grada na vrhu brda čije su padine obrasle vinogradima, a u podnožju caruje gusta šuma. Pitam se kako ću ispuniti to nailazeće, neugodno, kišovito i sniježno razdoblje do novoga početka!? Dakako, mislim na iduće proljeće. Istina je...još uvijek povremeno slikam i, naravno – pišem! Kad naiđe inspiracija, iznjedri se i koja pjesma, a vodim i dnevnik. Moram priznati – malo sam ga i zanemarila. Sigurna sam da su se neke stvari „provukle ispod radara“, iako nisu baš i nevažne. Nisam ih uspjela pravodobno registrirati.
Zanijela me, naime, ideja o pisanju memoara! Hoću li uspjeti probuditi to mnoštvo događaja iz prošlosti i „izvući“ iz sivih moždanih stanica, teško je reći.
No, sve je to moja, rekla bih svakodnevica. I dok razmišljam o svemu, prene me zvuk telefona:
„Halo, mila! Imam vijest!“ – veselo će moja prijateljica Javorka.
„Slušam te!“ – rekoh.
„Zamisli! Konačno nešto dobro za nas! U mojoj Udruzi tjelesnih invalida počinju literarne radionice, a što je najvažnije – besplatne su! Što kažeš? Sjeti se da smo razgovarale kako je prava šteta što ne postoji neko mjesto gdje bismo se mogle književno „izgrađivati“, komentirati nešto i, dakako, nešto novoga naučiti!“
„Pa znaš da nisam član Udruge!“ – rekoh.
„Ništa zato! Propitah se! Možeš biti pridruženi član!“
„To je nešto drugo! No, jesi li sigurna u to što govoriš? Otkuda u današnjim vremenima nešto – besplatno?“
„Dakako! Molim te, razmisli!“
„Iskreno – ne moram razmišljati! Pristajem!“
Pomišljam – evo nečeg novog. Neka nova, neočekivana luč koja će me, uvjerena sam, zaokupiti tijekom turobnih godišnjih doba. U poodmaklim se godinama ne radujemo maglovitim danima, staccatu kiše po oknima ili bjelini snijega koja nas je u djetinjstvu toliko očaravala.
Ali – literarna druženja! Nešto novo, nešto – izvanredno! Zapravo – meni je to važno!
Prošla su od tada tri tjedna. Na pragu smo četvrtoga. Svakoga četvrtka u četrnaest sati sjedam u „školsku klupu“ osjećajući se, (naravno u nutrini), pomlađeno!
Spremna sam opet obnoviti nešto zaboravljenoi naučiti nešto novo o svom jeziku koji se tijekom povijeszi mijenjao ovisno o osjećajima, odnosno vladajućim strukturama.
Suvremena globalizacija ponovo nam „prijeti“ pa se jezikoslovci trude neke strane, već gotovo udomaćene riječi, zamijeniti riječima našega materinjeg jezika. Ponekad više, ponekad manje uspješno. Slažem se da je vrlo izazovno raspravljati o tome.
Iskreno – još nisam dobro upamtila imena polaznika kao ni njihov konačni broj. Jer, svaki puta nekoga nema ili se pojavi netko novi. Složili smo se da svakako moramo poraditi na tome kako bismo se konačno pomnije upoznali.
Raspon dobi sudionika? Pedesetčetiri plus – kako glasi i naziv projekta. Ja sam ipak najstarija. No, je li to bitno? Bitno je da se kreće uz vrlo ugodnu, neposrednu nastavnicu hrvatskoga jezika Đurđu Vučetić te mladu voditeljicu projekta Ivanu Toncer.
Nastojat ću biti redovita polaznica, što će, naravno, o mnogočemu ovisiti!
Jer k’o što već i spomenuh: MENI JE TO VAŽNO!
Bjelovar, listopad 2018.
Anita Franjević
Stranica 1 od 1 //
